Jesi li na ovaj svijet sletio
Kako bi mrzio, varao,
Drugima prijetio?
Ili te nečija ruka privinula
Ljubila te majčinski,
O tebi se brinula?
Kako dođeš, tako i prođeš.
Neki su zemlji ovoj sol,
Začin, blagost i ljepote dar.
A neki su tumor
koji nanosi bol
Lopov, gnjavež i uvijek goli car.
Ljudi misle
Ljudi misle da misle
Ljudi misle da ljudi misle
Ljudi misle da ljudi misle da misle
Neki i smisle
Neki izmisle
Neki izmisle da su smislili
Dok su mislili
Da misle
Odustajanje nije opcija
Jer njime daješ za pravo
Poltronu čija je porcija
Puna, a to nije zdravo
Povlačenje loš je potez
Unatraške hod je bijedan
I ne, taj pretjeran oprez
Nije tvog obraza vrijedan
Svaki leukocit u tvom tijelu
Svjestan je svojeg zadatka
On nema zastavu bijelu
Pobjeda njemu je slatka
Virusa je bilo i bit će ih
Mikrosvijet radi po svom
Ja želim da ovaj moj mali stih
Inatu tvom pojača zvon
Nek zvoni i zveči i vriska
Tišina sad ništa ne znači
Udružene pameti niska
Od mraka ste svaki dan jači
SMS, 30. studenoga 2019.
Metodičke pripreme izlizane leže
Učitelji su umorni
Djecu je sve teže privući poeziji
Stariji ih obeshrabruju i gase im svjetla
Ulicama hodaju sami svoji majstori
Sami svoji liječnici
Sami svoji gurui
Sami svoji tamničari
Djeca se gube u bespućima virtualnih svjetova
Besciljno lutaju od influencera do ravnih ploča i natrag
Djeca su dobra
Djeca su divna
Djeca su poetična
Dobri učitelji djetetuju u sebi
Odrasli su kukavice i lijenčine
Kada bi barem shvatili koliko su veliki u očima djece
Sve bi bilo drukčije
Svijet bi bio topliji
Više bi marili za poeziju i bitnost
A manje za popuste i šarene laže
Vrijeme je za novu pjesmu
Koja će ozariti lica
I spojiti srca u vjenčić
Grleći zemlju novom nadom
U prostorno-vremenskom procijepu
Dok gledam svoja sasvim ozbiljna posla
Zapuhne miris ljeta gospodnjeg 1988.
Tinejdžerski obijesno ljetna atmosfera bazena
Probija jesenske katove, stropove i armaturu
Kao da odavno stran i nepoznat netko
Mladenački bezbrižno s drugoga svijeta
Uspješno preskače neprobojne ograde dimenzija
Porukom telepata da sve je prolazno
I ništa nije takvo
Prerano umrlima kao da je neka specijalnost
Nama koji to nismo
Zamućivati stvarnost
Mečka nije zvečka
Ona ima silu i masu, pa ubrzanje
Čačkanje često provocira
Prirodno njezino stanje
Pa trčiš kroz šikaru, žbunje
Odasvuda grebe te granje
Dok mečkin ti topot i grohot
Crijevima prognozira pranje
Nažalost, čačkačima mečaka
Pamćenje često je manje
Pa opetovano smjeraju čačkati
Ne bi li utvrdili znanje
Nije šala i nije smiješno
Stisnuti zubi i pogled kroz nišan
Paljenje knjiga i mišljenje grešno
Svaki je otpor naoko suvišan
Nije šala i nije smiješno
Da prvoga travnja svi su u stresu
Jer vijesti koje im pristižu revno
Već odavno kao da fikcija jesu
Nije šala i nije smiješno
Što čovjek je čovjeku sve više vuk
Napetost raste, a sjene sve dulje
Popizdio zamalo vascijeli puk
Kotrljanje točkica
Miješanje špilova
Okretanje kotača
Bim bam bus
Sreća prati hrabre
Bez asa u rukavu
Sa šeretskim cerekom
Pinklecom na ramenu
Široko im polje
I još šira duša
Dok je zdravih nogu ruku
Zrna pameti i pregršta snova
Svega će biti
Svega je bilo
Nije mala stvar
Skupiti punih osamnaest
Pretproljeća
Biti jablan
Visok, ponosit, vitak i jak
Ne se slomiti
Pod vjetrovima ljutim
Snažnim, sjevernim, jakim
Propupati, prolistati
Svisoka gledati, a blago
Empatično i mudro
Ne se prenadvisivati
Nego dugačkim vitkim rukama
Granama lisnatim
Grliti one što stanu između krošnje i korijena
Dobro.
Pogledaj kružnicu.
Dobro.
Nađi početak.
Tu
Ne vidiš?
Dobro.
Sve
Nema početka.
Nema
Sve
Krug
Potrošeni kapitali
Anamneza bezumnog davanja
Kapa i šaka ispraznile silos
Povijest je učiteljica naivnima
Sadašnjost hraniteljica bezdušnima
Tremor nenadani
Uzdah neosjetni
Oku prikriveni
Glazba bez sviranja
Ritam bez gibanja
Osmijeh bez smijanja
Ništa pravo nije
Ruka ruku mije
Istina se krije
Srce nam poskakuje
Zub se sjajan ceri
Grlo nam zastajkuje
Trbuh sav treperi
Nema ovaj doživljaj
Neka druga vrsta
Prasak grohot duše sjaj
Potez jednog prsta
Nevidljive nas špage
Smijehom trajno vežu
Riječi čudne, drage
Umove rastežu
Smijeh je poklon
Smijeh je lijek
Smijehu naklon
Zanavijek
Za njom žude slabi
Nadaju se steći je zli
Ulizuju joj se bijedni
Pjesme joj pjevaju podložni
Misleć da pripada njima
Oholo prskaju žuč
Želeći vladati svima
Sreće si snatre tu ključ
A moć im se obijesno ruga
Sveudilj vukući konce
Ne dira je ničija tuga
Grabi u svačije lonce
Žudeći žudnju bez kraja
Nikad utažiti glad
Mračeći svjetlost bez sjaja
Skrivajuć beskrajni jad
No priroda moći je takva
Da s vremenom slabi njen dah
I moć ostari u nemoć
Niz žile sad gmiže joj strah
Jer jednake snage je strast
Dok slabi je šutaju nogom
Bijedni joj odriču vlast
A podložni viču joj zbogom
Lijepo je ćutjeti smiraj
U miru sa samim sobom
Iza kapaka mir
Ispod rebara ritam
Polagan
Odmjeren
Smiren
Najsmireniji je smiraj
Onkraj bitke na bojnome polju
Kad preživjeli broje svoje rane
A drugi odbrojaše dane
Obojane bijesom, ognjenjem i krijesom
Sad smiraj je zavladao dušom im i mesom
Jer da bi se došlo do smiraja
Potrebno je ciljati u samo srce očaja
Ako treba zubima i noktima se tući
Pregristi konop i ne se dati vući
U tamnjenje, užas, crnilo i slom
Pokrpana duša smiraju je dom
U miru sa samom sobom
Iza kapaka mir
Ispod rebara ritam
Polagan
Odmjeren
Smiren
Kufer se puni.
Sitnice.
Važne stvari.
Stvari.
Nevažne.
Puni se.
Bravica škljoca.
Posljednji pogled.
Možda ipak…
Ne.
Oni kojima je postalo svejedno obično su oni koji su najviše marili
Radili, trpjeli, voljeli, krpali i u tišini nečujno krvarili
Oni kojima je postalo svejedno više se nemaju za što boriti
Razočarali su se i opekli, ne žele se opet uzalud umoriti
Oni kojima je postalo svejedno ne žele više gledati gore
Sad preziru šarene krpe što nad glavama im mašu i vijore
Oni kojima je postalo svejedno uranjaju u nove obzore i zore
Ne mare oni za škure bure i njihove silne bofore
Oni kojima je postalo svejedno u šasiji života mijenjaju motore
I lagano odlaze tamo gdje smijehom se crtaju bore
One kojima je postalo svejedno ne možete više zastrašiti
One kojima je postalo svejedno nemate čime potplatiti
Oni kojima je postalo svejedno neće vam se nikada vratiti
Nastupiše dani poezije
A nimalo poetična tipkovnica
Vatrom elektroničkog sjaja
Aljkavo vabi umijeće
Lišavanja sveumornih stanja
Automatizmom hipnotičke slike
Pitaju dragi zabrinuti ljudi
Odakle stihovi, zašto i čemu?
Eh, kada bi znali
Te kratke treptaje zvuka
I još kraće tonove slika
Činovničkom smjernošću
Naivno spremam u zakutke svijesti
Osjećajući ritam, miris im i boju.
Sve je u redu, smirujem bez glasa,
To samo su zrnca odsjaja u travi
Izrasla u zoru za povoj nove nade.
